Kamene poljske kućice već su stoljećima strukturni elementi vodnjanskog ruralnog prostora. S oblikovanjem gradskog naselja započelo je i obrađivanje zemlje koju su poljoprivrednici najprije trebali iskrčiti. Naši su djedovi uredno i strpljivo prenosili na rubove polja sav kamen na koji je nailazio i iz tla odgrtao njihov plug te ga slagali geometrijskom preciznošću, povezujući ga sitnom kamenom građom u suhozid. Nicale su tako masiere, suhozidom ograđena polja, groumasi, ogromne hrpe kamenja i casite, kažuni. Svojim oblikom i građom, kažuni su se izvrsno uklopili u mediteranski krajolik i sjedinili se sa suhoziđem koje ograđuje polja, vinograde i maslinike.

Kazun-solo

Čak i kada se Vodnjan širio i nicale nove skupine kuća, pripijene jedna uz drugu, u uglovima polja ili na sredini terena, a ponekad i unutar velike hrpe kamenja, nicali su kažuni karakterističnog oblika, sa stožastim krovom, znalački osmišljeni, gotovo svi okrugli i raznih veličina.

Kazun-i-maslina

Kažuni su bili sigurni zakloni od iznenadne kiše, ali i od sunca za vrijeme podnevnog odmora, a nerijetko se u njima znalo i prenoćiti onda kada posao nije bio dovršen do kraja dana. Ponekad su bili i dobra zaštita  od lopova u vrijeme berbe. Nisu bili samo u funkciji čovjeka, već su se koristili i kao zaklon za stoku, posebno ovce. Kažuni su oduvijek bili sastavni dio života naših predaka. Danas ove građevine postepeno gube svoju funkciju zbog razvoja mehanizacije i drugačijeg načina obrađivanja zemlje, ali to nimalo ne umanjuje njihovu posebnost i  značaj koji imaju za naše područje.