Poznate ličnosti
Zemlja čini ljude velikim, a i ljudi čine zemlju velikom. Relativno maleni teritorij poput Vodnjanštine, dao nam je značajna imena u raznim poljima djelovanja. Sjetimo se nekih od njih.
Antonio Smareglia (Pula 1854. - Grado 1929.) bio je poznati skladatelj, kojemu je otac imao vodnjanske korijene. Vodnjanci ga se vrlo rado prisjećaju jer je u operi Istarska svadba (Nozze istriane) ovjekovječio vodnjanski folklor, običaje, tradiciju i autohtoni dijalekt. Smareglia je upravo za vrijeme svog boravka u Vodnjanu, od 1894. godine, stvarao ovu poznatu lirsku dramu u tri čina, u suradnji s Luigijem Illicom. Istarska svadba je njegova najizvođenija opera s poznatim likovima kao što su Marussa, Bara Menico, Biagio, Lorenzo i Nicola. Povratkom u Trst, posvetio se stvaranju novog pravca nazvanog "kazalište poezije". Iako se njegove ideje nisu uvijek sviđale talijanskoj publici, svejedno je stvorio neka svoja najbolja djela, i to slijep. Diktirao je svoje partiture sinovima i učenicima surađujući s velikanima poput Toscaninija, Lehára, Straussa i Jamesa Joycea.
Pietro Marchesi (Vodnjan 1862. – 1929.) bio je jedan od značajnih Vodnjanaca, industrijalac svog vremena i osnivač lokalne tvrtke za distribuciju električne energije. Smatran je pionirom mehaničkih proizvodnih strojeva, kojima je opremio mlinove, uljare, destileriju, tvornicu octa i tjestenine. Uveo je prve strojeve za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon te tijesak za masline, za čiji je pogon 1883. primijenio električnu energiju. U Vodnjanu je 1889., prvi u Istri, uveo električnu energiju u kuće. Izuzev svojih industrijskih inovacija, Marchesi je bio i slikar, glazbenik i pisac. Poznati su njegovi pejsaži,
marine, portreti i oltarne pale velike umjetničke vrijednosti. Upravo je on izradio scenografiju za svog prijatelja Smaregliju za operu Istarska svadba.
Erminio Vojvoda (Vodnjan 1902. – Pula 1991.) bio je najistaknutiji vodnjanski postolar. Njegovo je ime bilo poznato ne samo u Vodnjanu i Istri, jer osim Vodnjanaca koji su obuvali njegovu obuću, isto su to radile gospođe i gospoda diljem Europe. Ovaj je obrtnik bio poznati kreator mnogih modela visoke mode onog vremena. Njegove skice i nacrte nalazimo u najznačajnijim europskim modnim časopisima koji su izlazili u Parizu, Londonu, Beču i Milanu. Danas se u Ekomuzeju Istrian de Dignan na Narodnom trgu u Vodnjanu, mogu pronaći tragovi njegova života - alati, kalupi, nacrti, obuća, slike, plakete, i časopisi. Osim što je bio majstor svog zanata bio je i majstor svog hobija – biciklizma, pa njegovo ime nalazimo i na pokalu pobjednika prve istarske biciklističke utrke – Giro Ciclistico dell’Istria meridionale.
Venerio Trevisan (1797. - 1871.) tkalac i tapetar koji je oslikavao vodnjanske crkve. Rođen u Vodnjanu, Venerio Trevisan potječe iz obitelji tkalaca. Sam je najprije izučio zanat tkalca i tapetara, ali ga je život odveo prema umjetnosti. Slikarstvo je učio od Gaetana Grezlera, veronskog slikara koji je 1818. stigao u Vodnjan kako bi oslikao novu župnu crkvu. Upravo pod njegovim vodstvom Trevisan započinje svoj umjetnički put.
Prvi ozbiljan zadatak dobio je 1826. – restauraciju oltarne slike sv. Ane. Od tada do 1860-ih stvara niz sakralnih djela, uglavnom za crkve u Istri. Najveći broj slika nastao je za crkve u rodnom Vodnjanu, gdje su i danas sačuvana njegova najpoznatija djela: „Sv. Filomena“ (1841.), ciklus „Križni put“ (1842.), „Predaja ključeva sv. Petru“ (1843.), „Krštenje Isusovo“, „Bezgrešno začeće“ i „Presveto Trojstvo“.
Njegovi radovi nalaze se i u franjevačkom samostanu u Pazinu (npr. „Posljednja večera“, 1837.), župnoj crkvi u Rovinju („Sv. Trojstvo sa svecima“) te crkvama u Marčani, Krnici, Hreljićima i Kanfanaru.
Trevisanovi portreti, iako tehnički nesavršeni, odišu izražajnom karakterizacijom. Primjerice, „Portret kanonika Giovannija Trombe“ (1846.) i „Portret don Pasqualea del Cara“ (1852.) predstavljaju tipičan bidermajerski građanski portret – pomalo naivan, ali pun detalja i duhovitih zapažanja. Njegov je rad zanimljiv spoj lokalne tradicije, religiozne narudžbe i osobne stilizacije.
Bartolomeo Biasoletto (1793.-1858.) ljekarnik, botaničar i osnivač tršćanskog botaničkog vrta. Za razliku od Trevisana, Biasoletto se istaknuo u znanosti. Školovao se u Vodnjanu, Krku i Beču, a karijeru je započeo kao ljekarnik. Radio je u Vodnjanu, Rijeci, Trstu i austrijskom Welsu. Prekretnica u njegovom životu bila je smrt vlasnika ugledne tršćanske ljekarne Orso Nero, koju je potom preuzeo i pretvorio u središte znanstvenih i farmaceutskih aktivnosti.
Isprva je istraživao zoologiju i mineralogiju, no susret s njemačkim botaničarima iz Regensburga u Trstu usmjerio ga je prema botanici. Od tada intenzivno proučava biljni svijet Istre, Furlanije, Kvarnera, Dalmacije i Kranjske, u suradnji s poznatim europskim i domaćim znanstvenicima.
Zajedno s Muziom de Tommasinijem bio je vodič saskom kralju Fridriku Augustu II. tijekom njegovih putovanja po istočnom Jadranu 1838. i 1845. godine. Godine 1825. osnovao je botanički vrt u Trstu, a bio je i jedan od inicijatora farmaceutskog društva. Tijekom kolere 1840-ih aktivno se uključio u borbu protiv bolesti koja mu je odnijela suprugu i kćer.
Biasoletto je objavljivao u renomiranim znanstvenim časopisima poput Flora ratisbonensis, Isis, Linnaea, a 1841. objavljuje knjigu o kraljevom putovanju – Relazione del viaggio fatto nella primavera del 1838... te Escursioni botaniche sullo Schneeberg (1846.). Iako su mnoge biljke privremeno nosile njegovo ime (npr. Trifolium biasoletti, Artemisia biasolettiana), ti nazivi nisu postali službeni.
U znak priznanja, primljen je u više znanstvenih društava, uključujući Botaničku akademiju u Regensburgu i Hortikulturnu akademiju u Beču. Njegova istraživanja duboko su utkana u florističku literaturu 19. stoljeća.
Angelo Cecon (1830.-1873.) dobrotvor čiji je imetak Vodnjanu donio bolnicu i školu. U nizu istaknutih povijesnih ličnosti koje su oblikovale identitet Vodnjana, ime Angela Cecona zauzima posebno mjesto – ne zbog političke moći ni umjetničke slave, već zbog plemenite vizije kojom je vlastitu obiteljsku tragediju pretvorio u trajno dobro za zajednicu.
Angelo Cecon potječe iz ugledne trgovačke obitelji koja se početkom 19. stoljeća iz Karnije doselila u Vodnjan. Zahvaljujući svom ugledu i angažmanu u lokalnoj zajednici, 1867. godine bio je izabran za vodnjanskog podestata – no, iz nepoznatih razloga, tu je funkciju odbio. Preminuo je mlad, u 43. godini života, a kao uzrok smrti naveden je tada čest, ali i teško objašnjiv pojam – marasam (tjelesna iscrpljenost, propadanje).
Tri godine prije njega, preminula je i njegova supruga Lucia Teresa, ostavivši Angela samog s boležljivim sinom Antoniom. Strahujući za budućnost svoga nasljednika, Angelo je 1873. sastavio vizionarsku oporuku: ako Antonio umre prije navršene dvadesete godine života i bez nasljednika, cjelokupno obiteljsko imanje bit će darovano Vodnjanu za osnutak agrarne škole i bolnice za siromašne i nemoćne.
Nažalost, taj se scenarij i ostvario. Antonio je preminuo 1883., ne doživjevši dvadesetu godinu, čime je na snagu stupila očeva oporuka. I upravo tada počinje nova povijest Vodnjana – ona u kojoj osobna tragedija postaje temelj javne koristi.
Iako su škola i bolnica prestale s radom sredinom 20. stoljeća, duh dobrotvora Angela Cecona i dalje je prisutan. U vremenu kada se vrijednost često mjeri profitom, priča o Ceconu podsjeća kako je pravo bogatstvo ono koje ostaje zajednici – i traje daleko duže od ičijeg života.
